Ivana Brlić-Mažuranić, “hrvatski Andersen” rođena u Ogulinu, 18. travnja 1874. bila je hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. U Slavonskom Brodu je provela najplodonosnije razdoblje svog života. Porijeklom je iz ugledne obitelji Mažuranića (djed joj je bio hrvatski ban). Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome jeziku. 1892. se udala za Vatroslava Brlića i doselila u Slavonski Brod (obiteljski dom Brlić se nalazi na glavnom gradskom trgu koji nosi njeno ime i na kojem se nalazi njena skulptura). Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Njezinim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. godine, djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Četiri je puta (1931., 1935., 1937. i 1938. godine)[13] bila predložena za Nobelovu nagradu. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svoju (dopisnu) članicu, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.
